06-17-2005, 12:05 AM
Magazin DANI(evo sta kazu nasi mediji):
"Istine" o opkoljenom Sarajevu: Spiskovi navodno ubijenih Srba u Sarajevu obiluju falsifikatima i neistinama
Laži srpske propagande
Među "ubijenim" Sarajlijama tokom opsade nalaze se i ljudi koji žive na Floridi, Hrvati koji su ginuli u Bugojnu u sukobima HVO-a i Armije BiH, neimenovane svastike, nevjenčane supruge, lijekovi, ćelije, taksisti, nepoznati...
Nagnut nad najnovijim Preliminarnim spiskom ubijenih Srba u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995., koji je, uoči samih pregovora o jedinstvenoj policiji, sastavilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske i objavilo na svojoj internet stranici, Jasmin Odobašić, načelnik Komisije za nestale osobe FBiH - možda jedini čovjek u ovoj zemlji koji se analitički bavi proučavanjem ovakvih "publikacija" - pokazuje prvu stranicu i kaže: "Evo, među prvih osam tobože ubijenih sarajevskih Srba, već sam našao troje koji uopće nisu iz Sarajeva."
Dok prebire spisak, na kojem se našlo čak 2.435 imena Srba koji su navodno ubijeni u Sarajevu za vrijeme njegove opsade od strane srpskih vojski i paravojski, u Komisiji zvoni telefon. Sa druge strane žice je Divna Crnogorac, Sarajka čiji je muž poginuo 1993. godine. Plačnim glasom govori: "Čujem da je MUP RS-a na spisak ubijenih Srba u Sarajevu stavio mog muža. On jeste ubijen, ali od srpske strane! Bio je vojnik Armije BiH i poginuo je na Dobrinji V, 3. augusta 1993. Prvo smo ga sahranili u dvorištu, a onda je, 1996. godine, Armija njegovo tijelo prenijela na groblje Lav."
I, zaista, na spisku je, pod rednim brojem 221, Divnin suprug Ratko Crnogorac i uz njegovo ime objašnjenje kako je "ubijen na Dobrinji III, a tijelo mu zakopano na groblju Sveti Marko"!?
Divna Crnogorac moli Komisiju za nestale FBiH da joj pomogne ime njenog muža skinuti sa tog spiska. Oni obećavaju da će uraditi sve što mogu, ali vrte glavom. Jer znaju da takve intervencije, otkako srpska strana pravi spiskove ubijenih i nestalih u Sarajevu, a to je, po pravilu, svaki put kad se nad RS-om nadvije kakav "bauk" integracije, ne daju ama baš nikakvog rezultata. Jednostavno, čak i kad se i živ čovjek pojavi pred tvorcima ovakvih enciklopedija mrtvih, njega se ne briše. Jer, sastavljači spiskova naivno vjeruju da zločin nije zločin ukoliko nema bar nekoliko hiljada mrtvih glava!
Živi među mrtvima Tom logikom rukovodio se i Marko Mikerević, Sarajlija od 1954., koji je rat proveo u tom gradu, pa čak bio član Sudskog vijeća u Okružnom vojnom sudu u nekadašnjoj kasarni "Viktor Bubanj" 1994. godine. Ovaj nosilac Spomen-plakete Grada Sarajeva i Ordena za vojne zasluge sa srebrenim mačevima, koji mu je dodijeljen ukazom Josipa Broza Tita, u Doboju 2004. objavio je knjigu Sarajevski kazani smrti, koja je navodno svjedočanstvo o 845 ubijenih Srba u Sarajevu tokom opsade.
Koristeći informacije svih relevantnih institucija u zemlji, te podatke Međunarodnog crvenog križa, Jasmin Odobašić je zaključio da je u Sarajevskim kazanima smrti čak 411 imena Srba koji uopće nisu iz Sarajeva, niti su kad u njemu živjeli, da je deset navedenih osoba živo, a 177 uopće nije evidentirano ni u jednoj matičnoj knjizi rođenih! U istoj knjizi spominju se imena 17 osoba koje su nekad živjele u BiH i iz nje se iselile prije početka rata, dok se u 70 slučajeva ime jedne te iste osobe ponavlja po dva ili tri puta, s tim da je svaki put adresa stanovanja različita, kao i mjesto i način navodne egzekucije.
"Ne sporim da je u Sarajevu bilo ubijanja Srba od strane vojnih ili paravojnih formacija koje su kontrolirale grad, ali kad je riječ o Mikerevićevoj knjizi, odgovorno tvrdim da je više od dvije trećine njenog sadržaja čista laž. Između 150 i 160 osoba koje je Mikerević naveo zaista su žrtve zločina, i to ne treba skrivati", kaže Odobašić.
Saša (Stanislava) Inđić, nekadašnji vozač generala Vojske RS-a Momčila Perišića koji je poginuo u Mostaru, u Mikerevićevoj knjizi spominje se kao "sarajevski Srbin, zauvijek nestao", i to na dva mjesta. Prvo pod brojem 260, uz koji stoji da je "odveden iz svog stana u ulici Đure Đakovića kod kafane Koševo" te da je "zadnji put viđen kako svezan sa još četvoricom ljudi stoji pod stražom u parku pored Druge gimnazije". Onda pod rednim brojem 565 opet nailazimo na istu osobu. Ovaj put Inđić je odveden iz svog stana u ulici Miloša Obilića: "Kako tvrde svjedoci, trojica pripadnika Zelenih beretki odvela su ga u pravcu Hamam bara. Tu mu se gubi svaki trag"!?
Ljudi sa tri smrti žive na Floridi Pod rednim brojevima 88 i 121 kao "nestao bez traga" zaveden je Draženko (Ljube) Katanić. U prvom slučaju stoji da je Katanić odveden u maju 1994. iz svog stana na Dolac-Malti, a u drugom da je odveden u februaru 1993. iz svog stana u ulici Dalmatinska. "Njegovo posljednje boravište bilo je u blizini MUP-a BiH, koji je AID koristio kao tajni zatvor. Tu je zauvijek nestao, a tijelo mu nikad nije pronađeno", piše Mikerević. Ali! Draženko Katanić - koji, usput, nije Srbin, nego Hrvat - živ je! On je bio pripadnik Armije BiH do 1995., kad se odselio na Floridu (SAD), u mjesto Jacksonville. Ova, po Mikereviću, žrtva zločina je 2003. godine posjetila familiju u Sarajevu!
Todor (Uroša) Jagodić spominje se čak tri puta. U prvom slučaju odveden je 17. 3. 1992. iz svoje kuće u Sokolović-Koloniji, odakle ga je "grupa Sandžaklija odvela u pravcu ilidžanskog bazena i tu likvidirala". Drugi put, Todor je odveden 17. 7. 1992. iz stana u ulici Zmaja Jove Jovanovića: "Zadnji put je viđen kako ga trojica uniformisanih i naoružanih lica uvode u portirnicu hotela Central. Tu mu se zauvijek gubi trag." I, konačno, treći put, Todor je odveden iz svog stana na Trgu Pere Kosorića: "Ima dokaza da su ga trojica naoružanih lica odvela u zgradu Elektroprivrede. Kako i gdje je završio, nema tragova", poentira Mikerević.
Međutim, istina je da je Todor Jagodić rođen i živio u Sanskom Mostu, da je bio pripadnik 6. brigade Vojske RS-a i da jeste nestao, ali ne iz Sarajeva, već iz Sanskog Mosta - 17. 9. 1995. godine!
Miloša Andrića, prema Mikereviću, odvela su četiri vojnika Armije BiH i predala ga izvjesnom Zejnilu, zvanom Sultan, koji ga je odveo u nepoznatom pravcu. Ali, na Mikerevićevu nesreću, Miloš je živ i zdrav! Toliko da je čak izvadio i CIPS-ovu osobnu kartu. Inače, Miloš za vrijeme opsade uopće nije živio u Sarajevu, već u Hrasnici, odakle je 1993. otišao na Pale, a potom u Ugljevik.
Mikerević je napisao i da je Ana Barać odvedena 1992. iz svog stana na Čengić-Vili i ubijena. Uvidom u matične podatke umrlih Javnog komunalnog preduzeća "Pokop" Sarajevo saznajemo da je Ana Barać umrla prirodnom smrću 5. septembra 1998., da je živjela na Alipašinom Polju, u ulici Semira Frašte na broju 2. U umrlici stoji i to da je sahrana obavljena na groblju Vlakovo 7. 9. 1998. u 12 sati, da je familija uplatila taksu za pet godina održavanja grobnog mjesta, naručila mrtvačku odjeću...
Slično je i sa Lenkom Ćalić. Prema Sarajevskim kazanima smrti, ona je u junu 1992. nestala iz svog stana. Ali, prema podacima JKP-a "Pokop", Lenka Čalić umrla je prirodnom smrću 13. 6. 1997. godine. Dokument "Pokopa" govori da je njena obitelj za sahranu naručila ikebanu, žuti pokrov i odjeću, te je sahranila 14. 6. 1997. godine!? Usto, Lenka je bila adventista i sahranjena je na adventističkoj parceli 4-8 na Barama!
Među "ubijene i nestale Srbe u Sarajevu" Mikerević je upisao neke Hrvate, Bošnjake, Jehovine svjedoke, ljude koji su izvršili samoubistvo (poput Ilije Unufreščuka), poginule od granata i snajperskih metaka ispaljenih sa srpskih položaja, uključujući i one koji su poginuli u Miskinovoj ulici čekajući u redu za hljeb...
Nažalost, Mikerević se poigrao i sa stvarnim srpskim žrtvama i njihovim obiteljima. Objavljujući njihova imena po tri puta (npr. Zoran Jovičić, Radojko Majstorović, Milenko Govedarica, Petar Gašić...) a svaki put dajući drugo objašnjenje o egzekuciji ili nestanku, te drugu adresu odakle su odvedeni i drugo mjesto pogubljenja, Mikerević je sakrio pravu istinu o tim ljudima.
Laži "Istine" "Istina", udruženje za istraživanje stradanja srpskog i ostalih naroda u Sarajevu u periodu 1992.-1995., također se bavi sastavljanjem spiskova. Na spisku ovog udruženja, čiji predsjednik Dušan Zurovac tvrdi da je "samo u Sarajevu ubijeno preko deset hiljada srpskih civila" (u Sarajevu je za vrijeme opsade ubijeno oko 12.000 stanovnika, op. aut.), nalazi se 2.452 imena.
Prema podacima Komisije za traženje nestalih osoba FBiH, na spisku "Istine" - koji se još uvijek analizira i poredi sa podacima relevantnih domaćih institucija i Međunarodnog crvenog križa - izmišljenih imena je između 400 i 500, tu su i imena 13 živih osoba, među kojima je čak deset preuzeto iz knjige Sarajevski kazani smrti.
Pod rednim brojem 222 na spisku "Istine" upisan je Crnjak (Drage) Branko. Uz njegovo ime stoji da je "odveden iz svog stana na Čengić-Vili 8. 6. 1992. i vjerovatno ubijen u depou preduzeća GRAS". Međutim, Komisija za traženje nestalih FBiH ima pouzdan podatak da je spomenuta osoba jedna iz grupe od 13 Hrvata koji su nestali u Bugojnu u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba.
I Simu (Save) Nikolića "Istina" je ubrojala u srpske žrtve muslimanske vlasti, pa je navela kako je odveden iz svog stana na Breki i ubijen. Nažalost, Savo Nikolić jeste pokojni, ali on je poginuo kao vojnik Armije BiH u Varešu 23. oktobra 1994. godine. Sahranjen je pet dana kasnije na groblju Sv. Marka na parceli P-1, a spomenik su mu podigli otac Savo, majka Koviljka i sestra Danica.
Pod rednim brojem 158 upisan je Vladimir Bogunović, uz čije ime stoji da je "poginuo u Miskinovoj ulici u redu za hljeb, od inscenirane granate"!? I na ovom spisku našla su se imena Ane Banjac i Lenke Čalić, koje su umrle prirodnom smrću nekoliko godina nakon rata.
Iako predsjednik "Istine" Dušan Zurovac, našavši se uvrijeđen apelom Društva za ugrožene narode da prestane objavljivati lažne informacije, nastoji svojim izjavama pokazati kako zna kad je i od čega crknuo i koji miš u Sarajevu za vrijeme rata, promaklo mu je da Mušan Topalović Caco nije mogao nikog ubiti nakon 26. oktobra 1993. godine. Tog datuma Caco je poginuo u čuvenoj akciji vlasti u Sarajevu koja se "obračunavala sa organiziranim kriminalom u gradu", a prema Zurovčevoj "Istini", ovaj pokojnik je 28. 12. 1995. na Bistriku ubio Dušana Škobu.
I ne samo da Dušan Škobo nije mogao biti žrtva Cace i njegovih ubica, on uopće nije, kako kaže Zurovac, ni "satrt ni zatrt u muslimanskom Sarajevu", već je ubijen na Grbavici, gdje mu je i tijelo pronađeno. A taj dio grada, koliko znamo, u vrijeme rata bio je pod kontrolom srpskih vojski i paravojski.
NN taksista, baka, muško i nepoznato Nažalost, ništa ozbiljniji nije ni spisak Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Na tzv. Preliminarnom spisku ubijenih i nestalih Srba u Sarajevu između 1992. i 1995., objavljenom 20. aprila ove godine, Komisija za traženje nestalih FBiH tek letimičnim pregledom našla je sedam živih osoba i oko stotinu onih za koje se sumnja da imaju ikakve veze sa Sarajevom.
Možete li zamisliti koliko je ozbiljna entitetska policija koja javnost, sve preko elektronske globalne mreže, obavještava da je u Sarajevu za vrijeme rata ubijen ili nestao Manojlo sa Dobrinje (redni broj 1.105), Milan, Garin nevjenčani suprug, pa NN suprug NN Duške (1.402), supruga od Vase (2.017), svastika Ivana Bulatovića (391), muž Ljubice (1.343), Neđo (1.355), Nikodin (1.363)...
I, hajde, možda su Manojlo i Gara zaista nekad i postojali, ali ko će povjerovati u to da su u Sarajevu ubijeni Srbi: NN taksista, NN lijekovi, NN ćelija br. 2, baka, muško, žensko, nepoznato...
Sve ovo bilo bi smiješno da zapravo nije tužno, pretužno i preopasno. Jer, nakon što nijedna nadležna institucija u državi (izuzev Federalne komisije za traženje nestalih) ne poduzme apsolutno ništa povodom ovih i ovakvih spiskova, a portparol direktora policije RS-a Radovan Pejić važno izjavi kako je navedeni spisak tačan jer je "u dosadašnjoj fazi dokumentovanja i istrage ustanovljeno da su navedene osobe ubijene", te da iz "tehničkih razloga nije dodato još 2.436 imena", na spisku komotno možemo očekivati i prozivku jasenovačkih žrtava.
Srpska politička elita i historiografi-amateri očigledno su uvjereni, da se jedan zločin može opravdati drugim, i da je inflacija fiktivnih stradalnika uteg koji mogu svijetla obraza staviti na vagu sa stvarnim žrtvama.
Kazani laži
Sarajevski Srbi po Marku Mikereviću
Marko Mikerević je u svojoj knjizi Sarajevski kazani smrti među Srbe ubijene ili nestale u Sarajevu uvrstio čak 411 imena ljudi iz drugih gradova BiH: iz Mostara 34, Bihaća i Sanskog Mosta po 19, Goražda i Mrkonjić-Grada po 16, Bosanskog Broda 15, Zavidovića, Bosanske Krupe i Bosanskog Petrovca po 12, Ključa 11, Banovića, sa Ozrena i iz Tuzle po deset, iz Kupresa, Konjica i Grahova po devet, iz Zvornika, Drvara, Dervente i Srebrenice po osam, iz Zenice sedam, Čapljine, Donjeg Vakufa i Jajca po šest, Bratunca i Modriče po pet, Banje Luke i Brčkog po četiri, Gradačca, Lukavca, Šipova, Maglaja i Trebinja po tri, Doboja, Kalesije, Kladnja, Žepča, Dvora, Visokog, Trnova, Orašja, Srebrenika i Bijeljine po dva, te po jedno iz Fojnice, Vareša, Travnika, Šekovića, Korenice, Vlašića, Kaknja, Pala, Prijedora, Širokog Brijega, Novog Travnika, Odžaka, Ilijaša, Šamca, Bosanske Gradiške, Livna, Rogatice, Sokoca i Ugljevika.
Inače, Sarajevske kazane smrti promovirao je samozvani rabin Josif Atijas, pripadnik naroda koji je u povijesti bio najveća žrtva zločina, a Mikerević je svoje "djelo" dostavio Haškom tribunalu.
Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih FBiH
Zaglušujuća šutnja Sarajlija
"Nije nimalo slučajno to što se spisak navodno ubijenih ili nestalih Srba u Sarajevu, koji je napravio MUP RS-a pojavio samo dan-dva pred sastanak političkih lidera na Vlašiću, na kojem se razgovaralo o ujedinjenju entitetskih policija. Ako to nije razlog, neka mi neko odgovori zašto onda spiskovi nisu pravljeni 1996., zašto se ovoliko čekalo?
Očigledno je da se radi o gruboj manipulaciji stvarnim žrtvama i nastojanju da se skrene pažnja sa razgovora o jedinstvenoj policiji.
Ja ne sporim da je bilo zločina i žrtava i na strani koja je bila pod kontrolom Armije BiH, ali se protivim lažima i igranju ljudima i njihovim osjećajima.
Komisija za traženje nestalih RS-a je prije dvije i po godine napravila spisak nestalih na području "federalnog Sarajeva" i na njemu se nalazi 175 osoba. Kasnije su s tog spiska skinuta neka imena, pošto se ustanovilo ili da su živi ili da su nestali negdje drugo. Međutim, nekim bolesnim umovima broj od 175 nestalih je mali, pa se trude po svaku cijenu povećati ga.
Koliko god da mi smetaju spiskovi koje pravi srpska strana, toliko mi smeta i šutnja koja vlada u gradu koji optužuju za pogubljenja i nestanke. Zaglušujuće mi djeluje ta šutnja Sarajlija. Mislim da bi se spiskovi trebali javno objaviti, a neka ih pregledaju Sarajlije, koje znaju svoje bivše komšije, i kažu šta je istina, a šta ne. U sve bi se trebali uključiti i nadležni gradski, kantonalni i drugi organi i napraviti stvarni spisak ubijenih i nestalih ljudi u Sarajevu tokom opsade, pri čemu mislim na sve građane, bez obzira na naciju."
"Istine" o opkoljenom Sarajevu: Spiskovi navodno ubijenih Srba u Sarajevu obiluju falsifikatima i neistinama
Laži srpske propagande
Među "ubijenim" Sarajlijama tokom opsade nalaze se i ljudi koji žive na Floridi, Hrvati koji su ginuli u Bugojnu u sukobima HVO-a i Armije BiH, neimenovane svastike, nevjenčane supruge, lijekovi, ćelije, taksisti, nepoznati...
Nagnut nad najnovijim Preliminarnim spiskom ubijenih Srba u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995., koji je, uoči samih pregovora o jedinstvenoj policiji, sastavilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske i objavilo na svojoj internet stranici, Jasmin Odobašić, načelnik Komisije za nestale osobe FBiH - možda jedini čovjek u ovoj zemlji koji se analitički bavi proučavanjem ovakvih "publikacija" - pokazuje prvu stranicu i kaže: "Evo, među prvih osam tobože ubijenih sarajevskih Srba, već sam našao troje koji uopće nisu iz Sarajeva."
Dok prebire spisak, na kojem se našlo čak 2.435 imena Srba koji su navodno ubijeni u Sarajevu za vrijeme njegove opsade od strane srpskih vojski i paravojski, u Komisiji zvoni telefon. Sa druge strane žice je Divna Crnogorac, Sarajka čiji je muž poginuo 1993. godine. Plačnim glasom govori: "Čujem da je MUP RS-a na spisak ubijenih Srba u Sarajevu stavio mog muža. On jeste ubijen, ali od srpske strane! Bio je vojnik Armije BiH i poginuo je na Dobrinji V, 3. augusta 1993. Prvo smo ga sahranili u dvorištu, a onda je, 1996. godine, Armija njegovo tijelo prenijela na groblje Lav."
I, zaista, na spisku je, pod rednim brojem 221, Divnin suprug Ratko Crnogorac i uz njegovo ime objašnjenje kako je "ubijen na Dobrinji III, a tijelo mu zakopano na groblju Sveti Marko"!?
Divna Crnogorac moli Komisiju za nestale FBiH da joj pomogne ime njenog muža skinuti sa tog spiska. Oni obećavaju da će uraditi sve što mogu, ali vrte glavom. Jer znaju da takve intervencije, otkako srpska strana pravi spiskove ubijenih i nestalih u Sarajevu, a to je, po pravilu, svaki put kad se nad RS-om nadvije kakav "bauk" integracije, ne daju ama baš nikakvog rezultata. Jednostavno, čak i kad se i živ čovjek pojavi pred tvorcima ovakvih enciklopedija mrtvih, njega se ne briše. Jer, sastavljači spiskova naivno vjeruju da zločin nije zločin ukoliko nema bar nekoliko hiljada mrtvih glava!
Živi među mrtvima Tom logikom rukovodio se i Marko Mikerević, Sarajlija od 1954., koji je rat proveo u tom gradu, pa čak bio član Sudskog vijeća u Okružnom vojnom sudu u nekadašnjoj kasarni "Viktor Bubanj" 1994. godine. Ovaj nosilac Spomen-plakete Grada Sarajeva i Ordena za vojne zasluge sa srebrenim mačevima, koji mu je dodijeljen ukazom Josipa Broza Tita, u Doboju 2004. objavio je knjigu Sarajevski kazani smrti, koja je navodno svjedočanstvo o 845 ubijenih Srba u Sarajevu tokom opsade.
Koristeći informacije svih relevantnih institucija u zemlji, te podatke Međunarodnog crvenog križa, Jasmin Odobašić je zaključio da je u Sarajevskim kazanima smrti čak 411 imena Srba koji uopće nisu iz Sarajeva, niti su kad u njemu živjeli, da je deset navedenih osoba živo, a 177 uopće nije evidentirano ni u jednoj matičnoj knjizi rođenih! U istoj knjizi spominju se imena 17 osoba koje su nekad živjele u BiH i iz nje se iselile prije početka rata, dok se u 70 slučajeva ime jedne te iste osobe ponavlja po dva ili tri puta, s tim da je svaki put adresa stanovanja različita, kao i mjesto i način navodne egzekucije.
"Ne sporim da je u Sarajevu bilo ubijanja Srba od strane vojnih ili paravojnih formacija koje su kontrolirale grad, ali kad je riječ o Mikerevićevoj knjizi, odgovorno tvrdim da je više od dvije trećine njenog sadržaja čista laž. Između 150 i 160 osoba koje je Mikerević naveo zaista su žrtve zločina, i to ne treba skrivati", kaže Odobašić.
Saša (Stanislava) Inđić, nekadašnji vozač generala Vojske RS-a Momčila Perišića koji je poginuo u Mostaru, u Mikerevićevoj knjizi spominje se kao "sarajevski Srbin, zauvijek nestao", i to na dva mjesta. Prvo pod brojem 260, uz koji stoji da je "odveden iz svog stana u ulici Đure Đakovića kod kafane Koševo" te da je "zadnji put viđen kako svezan sa još četvoricom ljudi stoji pod stražom u parku pored Druge gimnazije". Onda pod rednim brojem 565 opet nailazimo na istu osobu. Ovaj put Inđić je odveden iz svog stana u ulici Miloša Obilića: "Kako tvrde svjedoci, trojica pripadnika Zelenih beretki odvela su ga u pravcu Hamam bara. Tu mu se gubi svaki trag"!?
Ljudi sa tri smrti žive na Floridi Pod rednim brojevima 88 i 121 kao "nestao bez traga" zaveden je Draženko (Ljube) Katanić. U prvom slučaju stoji da je Katanić odveden u maju 1994. iz svog stana na Dolac-Malti, a u drugom da je odveden u februaru 1993. iz svog stana u ulici Dalmatinska. "Njegovo posljednje boravište bilo je u blizini MUP-a BiH, koji je AID koristio kao tajni zatvor. Tu je zauvijek nestao, a tijelo mu nikad nije pronađeno", piše Mikerević. Ali! Draženko Katanić - koji, usput, nije Srbin, nego Hrvat - živ je! On je bio pripadnik Armije BiH do 1995., kad se odselio na Floridu (SAD), u mjesto Jacksonville. Ova, po Mikereviću, žrtva zločina je 2003. godine posjetila familiju u Sarajevu!
Todor (Uroša) Jagodić spominje se čak tri puta. U prvom slučaju odveden je 17. 3. 1992. iz svoje kuće u Sokolović-Koloniji, odakle ga je "grupa Sandžaklija odvela u pravcu ilidžanskog bazena i tu likvidirala". Drugi put, Todor je odveden 17. 7. 1992. iz stana u ulici Zmaja Jove Jovanovića: "Zadnji put je viđen kako ga trojica uniformisanih i naoružanih lica uvode u portirnicu hotela Central. Tu mu se zauvijek gubi trag." I, konačno, treći put, Todor je odveden iz svog stana na Trgu Pere Kosorića: "Ima dokaza da su ga trojica naoružanih lica odvela u zgradu Elektroprivrede. Kako i gdje je završio, nema tragova", poentira Mikerević.
Međutim, istina je da je Todor Jagodić rođen i živio u Sanskom Mostu, da je bio pripadnik 6. brigade Vojske RS-a i da jeste nestao, ali ne iz Sarajeva, već iz Sanskog Mosta - 17. 9. 1995. godine!
Miloša Andrića, prema Mikereviću, odvela su četiri vojnika Armije BiH i predala ga izvjesnom Zejnilu, zvanom Sultan, koji ga je odveo u nepoznatom pravcu. Ali, na Mikerevićevu nesreću, Miloš je živ i zdrav! Toliko da je čak izvadio i CIPS-ovu osobnu kartu. Inače, Miloš za vrijeme opsade uopće nije živio u Sarajevu, već u Hrasnici, odakle je 1993. otišao na Pale, a potom u Ugljevik.
Mikerević je napisao i da je Ana Barać odvedena 1992. iz svog stana na Čengić-Vili i ubijena. Uvidom u matične podatke umrlih Javnog komunalnog preduzeća "Pokop" Sarajevo saznajemo da je Ana Barać umrla prirodnom smrću 5. septembra 1998., da je živjela na Alipašinom Polju, u ulici Semira Frašte na broju 2. U umrlici stoji i to da je sahrana obavljena na groblju Vlakovo 7. 9. 1998. u 12 sati, da je familija uplatila taksu za pet godina održavanja grobnog mjesta, naručila mrtvačku odjeću...
Slično je i sa Lenkom Ćalić. Prema Sarajevskim kazanima smrti, ona je u junu 1992. nestala iz svog stana. Ali, prema podacima JKP-a "Pokop", Lenka Čalić umrla je prirodnom smrću 13. 6. 1997. godine. Dokument "Pokopa" govori da je njena obitelj za sahranu naručila ikebanu, žuti pokrov i odjeću, te je sahranila 14. 6. 1997. godine!? Usto, Lenka je bila adventista i sahranjena je na adventističkoj parceli 4-8 na Barama!
Među "ubijene i nestale Srbe u Sarajevu" Mikerević je upisao neke Hrvate, Bošnjake, Jehovine svjedoke, ljude koji su izvršili samoubistvo (poput Ilije Unufreščuka), poginule od granata i snajperskih metaka ispaljenih sa srpskih položaja, uključujući i one koji su poginuli u Miskinovoj ulici čekajući u redu za hljeb...
Nažalost, Mikerević se poigrao i sa stvarnim srpskim žrtvama i njihovim obiteljima. Objavljujući njihova imena po tri puta (npr. Zoran Jovičić, Radojko Majstorović, Milenko Govedarica, Petar Gašić...) a svaki put dajući drugo objašnjenje o egzekuciji ili nestanku, te drugu adresu odakle su odvedeni i drugo mjesto pogubljenja, Mikerević je sakrio pravu istinu o tim ljudima.
Laži "Istine" "Istina", udruženje za istraživanje stradanja srpskog i ostalih naroda u Sarajevu u periodu 1992.-1995., također se bavi sastavljanjem spiskova. Na spisku ovog udruženja, čiji predsjednik Dušan Zurovac tvrdi da je "samo u Sarajevu ubijeno preko deset hiljada srpskih civila" (u Sarajevu je za vrijeme opsade ubijeno oko 12.000 stanovnika, op. aut.), nalazi se 2.452 imena.
Prema podacima Komisije za traženje nestalih osoba FBiH, na spisku "Istine" - koji se još uvijek analizira i poredi sa podacima relevantnih domaćih institucija i Međunarodnog crvenog križa - izmišljenih imena je između 400 i 500, tu su i imena 13 živih osoba, među kojima je čak deset preuzeto iz knjige Sarajevski kazani smrti.
Pod rednim brojem 222 na spisku "Istine" upisan je Crnjak (Drage) Branko. Uz njegovo ime stoji da je "odveden iz svog stana na Čengić-Vili 8. 6. 1992. i vjerovatno ubijen u depou preduzeća GRAS". Međutim, Komisija za traženje nestalih FBiH ima pouzdan podatak da je spomenuta osoba jedna iz grupe od 13 Hrvata koji su nestali u Bugojnu u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba.
I Simu (Save) Nikolića "Istina" je ubrojala u srpske žrtve muslimanske vlasti, pa je navela kako je odveden iz svog stana na Breki i ubijen. Nažalost, Savo Nikolić jeste pokojni, ali on je poginuo kao vojnik Armije BiH u Varešu 23. oktobra 1994. godine. Sahranjen je pet dana kasnije na groblju Sv. Marka na parceli P-1, a spomenik su mu podigli otac Savo, majka Koviljka i sestra Danica.
Pod rednim brojem 158 upisan je Vladimir Bogunović, uz čije ime stoji da je "poginuo u Miskinovoj ulici u redu za hljeb, od inscenirane granate"!? I na ovom spisku našla su se imena Ane Banjac i Lenke Čalić, koje su umrle prirodnom smrću nekoliko godina nakon rata.
Iako predsjednik "Istine" Dušan Zurovac, našavši se uvrijeđen apelom Društva za ugrožene narode da prestane objavljivati lažne informacije, nastoji svojim izjavama pokazati kako zna kad je i od čega crknuo i koji miš u Sarajevu za vrijeme rata, promaklo mu je da Mušan Topalović Caco nije mogao nikog ubiti nakon 26. oktobra 1993. godine. Tog datuma Caco je poginuo u čuvenoj akciji vlasti u Sarajevu koja se "obračunavala sa organiziranim kriminalom u gradu", a prema Zurovčevoj "Istini", ovaj pokojnik je 28. 12. 1995. na Bistriku ubio Dušana Škobu.
I ne samo da Dušan Škobo nije mogao biti žrtva Cace i njegovih ubica, on uopće nije, kako kaže Zurovac, ni "satrt ni zatrt u muslimanskom Sarajevu", već je ubijen na Grbavici, gdje mu je i tijelo pronađeno. A taj dio grada, koliko znamo, u vrijeme rata bio je pod kontrolom srpskih vojski i paravojski.
NN taksista, baka, muško i nepoznato Nažalost, ništa ozbiljniji nije ni spisak Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Na tzv. Preliminarnom spisku ubijenih i nestalih Srba u Sarajevu između 1992. i 1995., objavljenom 20. aprila ove godine, Komisija za traženje nestalih FBiH tek letimičnim pregledom našla je sedam živih osoba i oko stotinu onih za koje se sumnja da imaju ikakve veze sa Sarajevom.
Možete li zamisliti koliko je ozbiljna entitetska policija koja javnost, sve preko elektronske globalne mreže, obavještava da je u Sarajevu za vrijeme rata ubijen ili nestao Manojlo sa Dobrinje (redni broj 1.105), Milan, Garin nevjenčani suprug, pa NN suprug NN Duške (1.402), supruga od Vase (2.017), svastika Ivana Bulatovića (391), muž Ljubice (1.343), Neđo (1.355), Nikodin (1.363)...
I, hajde, možda su Manojlo i Gara zaista nekad i postojali, ali ko će povjerovati u to da su u Sarajevu ubijeni Srbi: NN taksista, NN lijekovi, NN ćelija br. 2, baka, muško, žensko, nepoznato...
Sve ovo bilo bi smiješno da zapravo nije tužno, pretužno i preopasno. Jer, nakon što nijedna nadležna institucija u državi (izuzev Federalne komisije za traženje nestalih) ne poduzme apsolutno ništa povodom ovih i ovakvih spiskova, a portparol direktora policije RS-a Radovan Pejić važno izjavi kako je navedeni spisak tačan jer je "u dosadašnjoj fazi dokumentovanja i istrage ustanovljeno da su navedene osobe ubijene", te da iz "tehničkih razloga nije dodato još 2.436 imena", na spisku komotno možemo očekivati i prozivku jasenovačkih žrtava.
Srpska politička elita i historiografi-amateri očigledno su uvjereni, da se jedan zločin može opravdati drugim, i da je inflacija fiktivnih stradalnika uteg koji mogu svijetla obraza staviti na vagu sa stvarnim žrtvama.
Kazani laži
Sarajevski Srbi po Marku Mikereviću
Marko Mikerević je u svojoj knjizi Sarajevski kazani smrti među Srbe ubijene ili nestale u Sarajevu uvrstio čak 411 imena ljudi iz drugih gradova BiH: iz Mostara 34, Bihaća i Sanskog Mosta po 19, Goražda i Mrkonjić-Grada po 16, Bosanskog Broda 15, Zavidovića, Bosanske Krupe i Bosanskog Petrovca po 12, Ključa 11, Banovića, sa Ozrena i iz Tuzle po deset, iz Kupresa, Konjica i Grahova po devet, iz Zvornika, Drvara, Dervente i Srebrenice po osam, iz Zenice sedam, Čapljine, Donjeg Vakufa i Jajca po šest, Bratunca i Modriče po pet, Banje Luke i Brčkog po četiri, Gradačca, Lukavca, Šipova, Maglaja i Trebinja po tri, Doboja, Kalesije, Kladnja, Žepča, Dvora, Visokog, Trnova, Orašja, Srebrenika i Bijeljine po dva, te po jedno iz Fojnice, Vareša, Travnika, Šekovića, Korenice, Vlašića, Kaknja, Pala, Prijedora, Širokog Brijega, Novog Travnika, Odžaka, Ilijaša, Šamca, Bosanske Gradiške, Livna, Rogatice, Sokoca i Ugljevika.
Inače, Sarajevske kazane smrti promovirao je samozvani rabin Josif Atijas, pripadnik naroda koji je u povijesti bio najveća žrtva zločina, a Mikerević je svoje "djelo" dostavio Haškom tribunalu.
Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih FBiH
Zaglušujuća šutnja Sarajlija
"Nije nimalo slučajno to što se spisak navodno ubijenih ili nestalih Srba u Sarajevu, koji je napravio MUP RS-a pojavio samo dan-dva pred sastanak političkih lidera na Vlašiću, na kojem se razgovaralo o ujedinjenju entitetskih policija. Ako to nije razlog, neka mi neko odgovori zašto onda spiskovi nisu pravljeni 1996., zašto se ovoliko čekalo?
Očigledno je da se radi o gruboj manipulaciji stvarnim žrtvama i nastojanju da se skrene pažnja sa razgovora o jedinstvenoj policiji.
Ja ne sporim da je bilo zločina i žrtava i na strani koja je bila pod kontrolom Armije BiH, ali se protivim lažima i igranju ljudima i njihovim osjećajima.
Komisija za traženje nestalih RS-a je prije dvije i po godine napravila spisak nestalih na području "federalnog Sarajeva" i na njemu se nalazi 175 osoba. Kasnije su s tog spiska skinuta neka imena, pošto se ustanovilo ili da su živi ili da su nestali negdje drugo. Međutim, nekim bolesnim umovima broj od 175 nestalih je mali, pa se trude po svaku cijenu povećati ga.
Koliko god da mi smetaju spiskovi koje pravi srpska strana, toliko mi smeta i šutnja koja vlada u gradu koji optužuju za pogubljenja i nestanke. Zaglušujuće mi djeluje ta šutnja Sarajlija. Mislim da bi se spiskovi trebali javno objaviti, a neka ih pregledaju Sarajlije, koje znaju svoje bivše komšije, i kažu šta je istina, a šta ne. U sve bi se trebali uključiti i nadležni gradski, kantonalni i drugi organi i napraviti stvarni spisak ubijenih i nestalih ljudi u Sarajevu tokom opsade, pri čemu mislim na sve građane, bez obzira na naciju."