03-07-2006, 09:16 AM
Dragačevski srez
U organizaciji ravnogorskog pokreta najdalje se otišlo u dragačevskom srezu. To je bilo područje sa snažnim oslobodilačkim i buntovničkim tradicijama. Ovaj kraj je do kraja rata, a i po njegovom završetku bio snažno, zapravo najjače uporište ravnogorskog pokreta. Odsustvo komunikacija, nepostojanje stalnog nemačkog garnizona u ovoj oblasti i odlična saradnja prvaka građanskih političkih partija sa oficirima i narodom koji je baštinio tradicije otpora zavojevačima, bili su dobra osnova za razvijanje ravnogorskog pokreta.
U Dragačevu su već krajem maja i početkom juna formirane prve jedinice, na osnovu plana donetog još 26. maja 1941.godine, da svaka opština formira po jednu četu. Tokom leta ova odluka je u potpunosti sprovedena. Petnaest opština dragačevskog sreza osnovalo je i većim delom naoružalo 30 četa. Od toga je 15 četa potpuno naoružano i bilo spremno da svakog časa stupi u akciju, a drugih petnaest četa bilo je delimično naoružano. U slučaju potrebe mogle su se upotrebiti kao smena, kao rezervne čete, što je u prvo vreme i činjeno, ili popuniti ili pojačati prve aktivne čete. Brojno stanje četa kretalo se od 50 do 100 ljudi. Broj čete je zavisio od prikupljenog oružja i municije u dotičnoj opštini, što je bio najveći problem u organizovanju vojnog pokreta. Po sećanju savremenika sve aktivne čete dobile su i svoje komandire.
Ova organizaciona struktura rekonstruisana je na osnovu sećanja, tako da su moguće korekcije i dopune, naročito kada su u pitanju promene na mestu komandira četa, koje su u ratnim uslovima diktirane mnogim činiocima. Dokumenta nedostaju. Svaka od opština i svako selo imali su svoju istoriju nastajanja ravnogorskog pokreta, koju navodimo na osnovu sećanja savremenika.
Za Lučance je kao i za najveći deo Dragačeva važila ocena data od strane komunista u leto 1941. godine, da su bili za pokret Draže Mihailovića. Poseban uticaj na ovaj kraj Dragačeva u samom početku ustanka kao i tokom celog Drugog svetskog rata imao je Milutin Janković iz obližnjeg sela Dljina, koji je bio jedan od ravnogorskih “prvoboraca”. Za vreme aprilskog rata Milutin Janković je pratio povlačenje vlade do Pala, odakle se vratio u svoje rodno mesto Dljin, sa uniformom i karabinom. Tokom maja 1941. godine odlazi u Beograd gde je već tražen od Nemaca. Potera Gestapoa za Jankovićem nije uspela zahvaljujući uslugama njegovih prijatelja u policiji kao i komandira žandarmerijske stanice u Čačku Vasilija Diklića. Janković je formirao i jednu grupu četnika u svom rodnom selu Dljinu. Na samom početku stvaranja organizacije jedan broj ljudi odlazio je na Ravnu Goru po naloge, vežbe i instrukcije za dalji rad. Na Ravnoj Gori od Lučanaca su od početka bili Vučko Alempijević, Tikomir Milovanović, Radosav Milovanović, Milojko Milovanović. Pukovnik Mihailović najpre je za vođu oraganizacije u ovom delu Dragačeva odredio Vučka Alempijevića, koji je tu funkciju odbio u korist Milutina Jankovića, navodeći svoje slabije vojno iskustvo. Četnička četa koja je stvorena u ovom kraju sastojala se od stanovnika Lučana i Dljina pod komandom Milutina Jankovića.Krajem jula 1941. godine još jedna grupa Lučanaca (Lazar Milošević, Vučko i Petko Alempijević i drugi), odlaze na Ravnu Goru, gde su bili mesec dana, i imali vežbe vezane za vojnu obuku.
Vučko Alempijević je pored organizacije na osnivanju ravnogorskog pokreta u Lučanima, pokrivao i još dva Dragačevska sela: Negrišore i Lisice. On se u Markovici povezao sa Avramom Petrovićem, u Rtarima sa Jovanom Bojovićem a u Negrišorima sa Dragutinom Protićem i Miladinom Milinkovićem. Pored upisa u spiskove ova grupa je radila na okupljanju seljaka u četničku organizaciju i njihovog slanja na Ravnu Goru, krajem jula 1941. godine. Nakon njihovog povratka početkom avgusta, ravnogorska organizacija je još više ojačala na ovom prostoru. Kako su izgledali prvi zborovi ravnogoraca tokom leta 1941. godine, ostalo je zapamćeno u sećanjima na jedan skup u Negrišorima. Većina okupljenih ljudi sedelo je na travi u hladu. Ja sam izneo jedan sto i nekoliko stolica. Zbor je otvorio Dragutin Protić, a govor je održao Jovan Bojović, aktivni poručnik iz Rtara. Govorio je o zlodelima okupatora, da će uskoro saveznička vojska stići preko Jadranskog mora u Crnu Goru. Prisutnim je kazao da je stiglo naređenje Draži Mihailoviću na Ravnu Goru da se narod okuplja u četnike i diže na ustanak. O partizanima nije ništa govorio. Kad je završio govor, pozvani su ljudi koji imaju oružje da se izdvoje na stranu. Nas desetak se izdvojilo i za nas su odmah popunjene i izdate četničke legitimacije. Ostali su samo uvedeni u spisak i ostalo je da se kasnije jave radi dobijanja četničkih objava. Na kraju nam je saopšteno da svi koji dobiju četničke legitimacije smatraju se mobilisanim i ne smeju se udaljavati od kuće.
U opštini Dučalovačkoj akciju su vodili Jovan Bojović iz Rtara, Dragutin Protić iz Negrišora, Avram Obrenović iz Markovice i Sredoje Kovačević iz Dučalovića. Početkom avgusta počeli su sa održavanjem zborova na kojima su govorili o četničkoj organizaciji. Odmah po organizaciji četničkog pokreta u Donjem Dragačevu pod vođstvom Jovana Bojovića počeo je i upis boraca u spiskove u Tijanju, koji je obavljan od strane aktivnog narednika Sretena Glišića, koji je kasnije postao i komandir čete, kao i od aktivnog narednika Miladina Popovića. Oni su radili po direktnim instrukcijama Jovana Bojovića. U Tijanjskoj četi komandir prvog voda bio je rezervni narednik Branislav Gaborović, ratnik sa Solunskog fronta iz Tijanja. Čitava strategija upisa u spiskove svodila se na odluku da se na ustanak krene kada za to dođe vreme.
U samom početku organizacije ravnogoraca u Dragačevu bitnu ulogu imalo je selo Lisa. Glavni organizator bio je rezervni kapetan Prve klase Milić Milićević. U julu 1941. godine kod njega dolaze Marko Muzikravić sa majorom Paloševićem. Do Lise ih dovodi Simo Mitrović iz Kaone. Milić Milićević, je dobio zadatak da organizuje četnike, popiše sve vojne obveznike i izda legitimacije, koje je dobio od Miće Purića iz Ivanjice. Ovaj zadatak obavio je uz pomoć Miloša Albić iz Trnave. Pored širenja organizacije u Lisi ova grupa ljudi radila je na stvaranju pokreta i u Lukama i Osonici. Kasnije je ovde formiran Lišansko-lučki bataljon pod komandom Milića Milićevića. NJegov ađutant bio je narednik Dragiša Bogosavljević, načelnik štaba Milinko Milutinović, pisar Nikola Šuluburić. Osim boraca iz Lise, Luka, Osonice u ovom bataljonu bili su i ljudi iz Kotraže, Vučkovice i ostalih mesta. Za komandira četa u Lukama, Milićević je naimenovao aktivnog narednika, Milomira Milenkovića, a u Osonici rezervnog potporučnika učitelja Gojka Maričića. Izvršena je i promena civilne vlasti. Milićević je smenio predsednika opštine u Lisi i postavio Vićentija Jovovića, a u Lukama postavio Dragutina Rogonjića.
Kao jedan od centara stvaranja pokreta u Dragačevu od samog početka pominje se selo Grab, gde su se okupljali oficiri oko poručnika Jovana Bojovića. Već u prvoj polovini juna 1941. godine tadašnji predsednik opštine Grapske, Mihailo Milinković, sazvao je zbor u Vasovića bagrenjaku, gde je oformljena četa kojom je komandovao Gvozden Šipetić. Kasnije , tokom leta, sa pojavom partizanskog pokreta nije bilo smetnji za upis i u njihove redove."Izjavili su da se slobodno mogu građani opredeljivati i upisivati ko će u četnike ko će u partizane, svejedno je samo da se svaki mora opredeliti na jednu stranu koju hoće". Sa stvaranjem čete dobijeni su i prvi vojni zadaci."Odmah su formirane straže, i postavljene na Jelici koje su kontrolisale da ne naiđu Nemci i dogovoreno je da se na znak zvonjenja zvona školskih svaki hita sa oružjem opštini u slučaju potrebe okuplja da bi sprečili nailazak Nemaca".
Sećanja su sačuvala samo deo stvaranja organizacije ravnogorskog pokreta u Dragačevu, pri čemu nisu pokrivena sva sela ni svi akteri ovih događaja.
U organizaciji ravnogorskog pokreta najdalje se otišlo u dragačevskom srezu. To je bilo područje sa snažnim oslobodilačkim i buntovničkim tradicijama. Ovaj kraj je do kraja rata, a i po njegovom završetku bio snažno, zapravo najjače uporište ravnogorskog pokreta. Odsustvo komunikacija, nepostojanje stalnog nemačkog garnizona u ovoj oblasti i odlična saradnja prvaka građanskih političkih partija sa oficirima i narodom koji je baštinio tradicije otpora zavojevačima, bili su dobra osnova za razvijanje ravnogorskog pokreta.
U Dragačevu su već krajem maja i početkom juna formirane prve jedinice, na osnovu plana donetog još 26. maja 1941.godine, da svaka opština formira po jednu četu. Tokom leta ova odluka je u potpunosti sprovedena. Petnaest opština dragačevskog sreza osnovalo je i većim delom naoružalo 30 četa. Od toga je 15 četa potpuno naoružano i bilo spremno da svakog časa stupi u akciju, a drugih petnaest četa bilo je delimično naoružano. U slučaju potrebe mogle su se upotrebiti kao smena, kao rezervne čete, što je u prvo vreme i činjeno, ili popuniti ili pojačati prve aktivne čete. Brojno stanje četa kretalo se od 50 do 100 ljudi. Broj čete je zavisio od prikupljenog oružja i municije u dotičnoj opštini, što je bio najveći problem u organizovanju vojnog pokreta. Po sećanju savremenika sve aktivne čete dobile su i svoje komandire.
Ova organizaciona struktura rekonstruisana je na osnovu sećanja, tako da su moguće korekcije i dopune, naročito kada su u pitanju promene na mestu komandira četa, koje su u ratnim uslovima diktirane mnogim činiocima. Dokumenta nedostaju. Svaka od opština i svako selo imali su svoju istoriju nastajanja ravnogorskog pokreta, koju navodimo na osnovu sećanja savremenika.
Za Lučance je kao i za najveći deo Dragačeva važila ocena data od strane komunista u leto 1941. godine, da su bili za pokret Draže Mihailovića. Poseban uticaj na ovaj kraj Dragačeva u samom početku ustanka kao i tokom celog Drugog svetskog rata imao je Milutin Janković iz obližnjeg sela Dljina, koji je bio jedan od ravnogorskih “prvoboraca”. Za vreme aprilskog rata Milutin Janković je pratio povlačenje vlade do Pala, odakle se vratio u svoje rodno mesto Dljin, sa uniformom i karabinom. Tokom maja 1941. godine odlazi u Beograd gde je već tražen od Nemaca. Potera Gestapoa za Jankovićem nije uspela zahvaljujući uslugama njegovih prijatelja u policiji kao i komandira žandarmerijske stanice u Čačku Vasilija Diklića. Janković je formirao i jednu grupu četnika u svom rodnom selu Dljinu. Na samom početku stvaranja organizacije jedan broj ljudi odlazio je na Ravnu Goru po naloge, vežbe i instrukcije za dalji rad. Na Ravnoj Gori od Lučanaca su od početka bili Vučko Alempijević, Tikomir Milovanović, Radosav Milovanović, Milojko Milovanović. Pukovnik Mihailović najpre je za vođu oraganizacije u ovom delu Dragačeva odredio Vučka Alempijevića, koji je tu funkciju odbio u korist Milutina Jankovića, navodeći svoje slabije vojno iskustvo. Četnička četa koja je stvorena u ovom kraju sastojala se od stanovnika Lučana i Dljina pod komandom Milutina Jankovića.Krajem jula 1941. godine još jedna grupa Lučanaca (Lazar Milošević, Vučko i Petko Alempijević i drugi), odlaze na Ravnu Goru, gde su bili mesec dana, i imali vežbe vezane za vojnu obuku.
Vučko Alempijević je pored organizacije na osnivanju ravnogorskog pokreta u Lučanima, pokrivao i još dva Dragačevska sela: Negrišore i Lisice. On se u Markovici povezao sa Avramom Petrovićem, u Rtarima sa Jovanom Bojovićem a u Negrišorima sa Dragutinom Protićem i Miladinom Milinkovićem. Pored upisa u spiskove ova grupa je radila na okupljanju seljaka u četničku organizaciju i njihovog slanja na Ravnu Goru, krajem jula 1941. godine. Nakon njihovog povratka početkom avgusta, ravnogorska organizacija je još više ojačala na ovom prostoru. Kako su izgledali prvi zborovi ravnogoraca tokom leta 1941. godine, ostalo je zapamćeno u sećanjima na jedan skup u Negrišorima. Većina okupljenih ljudi sedelo je na travi u hladu. Ja sam izneo jedan sto i nekoliko stolica. Zbor je otvorio Dragutin Protić, a govor je održao Jovan Bojović, aktivni poručnik iz Rtara. Govorio je o zlodelima okupatora, da će uskoro saveznička vojska stići preko Jadranskog mora u Crnu Goru. Prisutnim je kazao da je stiglo naređenje Draži Mihailoviću na Ravnu Goru da se narod okuplja u četnike i diže na ustanak. O partizanima nije ništa govorio. Kad je završio govor, pozvani su ljudi koji imaju oružje da se izdvoje na stranu. Nas desetak se izdvojilo i za nas su odmah popunjene i izdate četničke legitimacije. Ostali su samo uvedeni u spisak i ostalo je da se kasnije jave radi dobijanja četničkih objava. Na kraju nam je saopšteno da svi koji dobiju četničke legitimacije smatraju se mobilisanim i ne smeju se udaljavati od kuće.
U opštini Dučalovačkoj akciju su vodili Jovan Bojović iz Rtara, Dragutin Protić iz Negrišora, Avram Obrenović iz Markovice i Sredoje Kovačević iz Dučalovića. Početkom avgusta počeli su sa održavanjem zborova na kojima su govorili o četničkoj organizaciji. Odmah po organizaciji četničkog pokreta u Donjem Dragačevu pod vođstvom Jovana Bojovića počeo je i upis boraca u spiskove u Tijanju, koji je obavljan od strane aktivnog narednika Sretena Glišića, koji je kasnije postao i komandir čete, kao i od aktivnog narednika Miladina Popovića. Oni su radili po direktnim instrukcijama Jovana Bojovića. U Tijanjskoj četi komandir prvog voda bio je rezervni narednik Branislav Gaborović, ratnik sa Solunskog fronta iz Tijanja. Čitava strategija upisa u spiskove svodila se na odluku da se na ustanak krene kada za to dođe vreme.
U samom početku organizacije ravnogoraca u Dragačevu bitnu ulogu imalo je selo Lisa. Glavni organizator bio je rezervni kapetan Prve klase Milić Milićević. U julu 1941. godine kod njega dolaze Marko Muzikravić sa majorom Paloševićem. Do Lise ih dovodi Simo Mitrović iz Kaone. Milić Milićević, je dobio zadatak da organizuje četnike, popiše sve vojne obveznike i izda legitimacije, koje je dobio od Miće Purića iz Ivanjice. Ovaj zadatak obavio je uz pomoć Miloša Albić iz Trnave. Pored širenja organizacije u Lisi ova grupa ljudi radila je na stvaranju pokreta i u Lukama i Osonici. Kasnije je ovde formiran Lišansko-lučki bataljon pod komandom Milića Milićevića. NJegov ađutant bio je narednik Dragiša Bogosavljević, načelnik štaba Milinko Milutinović, pisar Nikola Šuluburić. Osim boraca iz Lise, Luka, Osonice u ovom bataljonu bili su i ljudi iz Kotraže, Vučkovice i ostalih mesta. Za komandira četa u Lukama, Milićević je naimenovao aktivnog narednika, Milomira Milenkovića, a u Osonici rezervnog potporučnika učitelja Gojka Maričića. Izvršena je i promena civilne vlasti. Milićević je smenio predsednika opštine u Lisi i postavio Vićentija Jovovića, a u Lukama postavio Dragutina Rogonjića.
Kao jedan od centara stvaranja pokreta u Dragačevu od samog početka pominje se selo Grab, gde su se okupljali oficiri oko poručnika Jovana Bojovića. Već u prvoj polovini juna 1941. godine tadašnji predsednik opštine Grapske, Mihailo Milinković, sazvao je zbor u Vasovića bagrenjaku, gde je oformljena četa kojom je komandovao Gvozden Šipetić. Kasnije , tokom leta, sa pojavom partizanskog pokreta nije bilo smetnji za upis i u njihove redove."Izjavili su da se slobodno mogu građani opredeljivati i upisivati ko će u četnike ko će u partizane, svejedno je samo da se svaki mora opredeliti na jednu stranu koju hoće". Sa stvaranjem čete dobijeni su i prvi vojni zadaci."Odmah su formirane straže, i postavljene na Jelici koje su kontrolisale da ne naiđu Nemci i dogovoreno je da se na znak zvonjenja zvona školskih svaki hita sa oružjem opštini u slučaju potrebe okuplja da bi sprečili nailazak Nemaca".
Sećanja su sačuvala samo deo stvaranja organizacije ravnogorskog pokreta u Dragačevu, pri čemu nisu pokrivena sva sela ni svi akteri ovih događaja.
ој Романијо и та твоја Села...
________________________
________________________