03-07-2006, 08:43 AM
Pripreme za ustanak - organizovanje
prvih četa u leto 1941. godine(CACAK)
Prvi vojni odredi četnika stvoreni su spontano. Kako je koji oficir dolazio na Ravnu Goru, tako je od Mihailovića dobijao ovlašćenja za rad na terenu, uz mogućnost da sam bira pomoćnike i stvara starešinski kadar. Prvi dani juna predstavljali su vreme kada sve veći broj oficira počinje da se priključuje Pokretu i da preduzima prve konkretne radnje na formiranju vojne strukture gerile.Teško je izvesti preciznu hronologiju. Tačku oslonca predstavlja 14. jun kada se Mihailović potpisuje kao komandant četničkih odreda. Mihailović je izdao i prvo načelno naređenje, odnosno Uput za izvršenje zadataka četničkih odreda Jugoslovenske vojske.
Pozivajući se na činjenicu da je Kraljevina Jugoslavija još u ratnom stanju sa Nemcima i njihovim saveznicima, pukovnik Mihailović je kao komandant gorskih štabova Jugoslovenske vojske, izdao naređenje za nastavak pružanja otpora, pozivajući se na položenu zakletvu vojnih obveznika. Naređenje je sadržalo plan da se odmah u svim selima, varošima i varoškim kvartovima formiraju čete od vojnih obveznika mlađih godišta od 20 do 30 godina. Planirano je da te čete u prvo vreme ne broje više od 30 do 40 obveznika. Svakoj četi trebalo je odrediti komandira bez obzira na raniji čin u vojsci, a četa bi nosila naziv po svom komandiru. Formiranje četa trebalo je da bude u najvećoj tajnosti, a snabdevanje oružjem i municijom na terenu. Obveznici čete imale su obavezu da ponesu hranu za tri dana, zbog pokreta i mogućnosti podizanja opšteg ustanka. Odelo narodno, a propisana je vojnička šajkača. Zadatak je ovih četa: krstarenje po okolini u patrolama ili atarom sela u cilju sprečavanja pljačke i nasilja nad građanstvom dotičnog mesta. Jačinom organizacije i pariranjem trebalo je da se onemogući delovanje razornim elementima, nikako sukobima. Sa Nemcima je trebalo takođe izbegavati sukobe, do granice koja je moguća. U slučaju nasilja i bezvlašća okupatora, građanstvo je trebalo zaštititi, a pljačkaše likvidirati brzo i kratko. Krstarenje je trebalo izvoditi u strogoj tajnosti bez alarmiranja i isticanja. Naložena je i stroga vojna disciplina. Pored četa vojnih obveznika mlađih godišta trebalo je stvoriti jedinice-čete od ljudi starijih godišta od 30 do 40 godina. Jačina ovih četa trebalo je da bude od 15 do 20 vojnika, a prema situaciji na terenu možda i više. Ove čete imale bi svog komandira i bile bi stalno na jednom mestu.Formiranje ovih četa vršiti iz ozbiljnih, poštenih i odvažnih obveznika.Zadatak ovih četa bi bio da u momentu opšteg ustanka preuzmu vlast u svoje ruke u njihovim mestima, ako je dotadašnja vlast pokolebana, ili u službi okupatora. Ove čete trebalo je da posednu važne vojne i državne objekte. Sa žandarmerijom je trebalo da se uhvati veza i instrumentalizuje njen rad. U slučaju da su prinuđeni da se bore sa Nemcima protiv komunista, trebalo ih je uvesti u svoje redove. Određeni su bili i oblasni i sreski komandanti, a svim aktivnim i rezervnim oficirima izdato je pismeno naređenje za izvršenje zadatka, bez izgovora na porodične i lične stvari.
Prvobitna mreža četničke organizacije obuhvatala je grupe za organizovanje otpora, sprovođenje građanske neposlušnosti, obaveštajnu i kontraobaveštajnu službu, vođenje propagandnog rata, formiranje i naoružavanje vojske i za vođenje gerilskog rata. U toj početnoj fazi postavljen je temelj kasnijoj vojnoj organizaciji. Ona je obuhvatala dve vrste formacija: operativne grupe (ilegalni, tzv. šumski odredi-trojke, čete, bataljoni; kasnije će osnovne jedinice biti brigade i korpusi) i rezervne jedinice, koje su obučavane u skladu sa mogućnostima, a trebalo je da se mobilišu u slučaju ustanka ili veće akcije. Podeljeni su u tri podgrupe, u zavisnosti od godina starosti:
1. Žeteoci obveznici (20 do 30 godina) udarne jedinice (u kasnijoj reorganizaciji tzv. Prve čete);
2. Sejači (30 do 40) godina oni koji su odslužili vojsku (kasnije Druge čete)-kontrola i čišćenje oslobođene teritorije;
3. Kopači (40 do 50 godina)-treći poziv ( kasnije Treće čete)-održavanje reda i bezbednosti po selima.
Tako je početkom juna, bilo zamišljeno (po teritorijalnom principu) formiranje 102 četnička odreda.
Potpunu rekonstrukciju svih događaja i ličnosti koje su oblikovale ravnogorski pokret, tokom leta 1941. godine u čačanskom kraju, nije moguće u potpunosti izvesti. Odsustvo dokumentacije o ovoj ranoj fazi stvaranja organizacije onemogućava potpunu pouzdanost podataka koji se oslanjaju samo na sećanja savremenika. Do sada sačuvana svedočansta dragocena su za opis atmosfere u kojoj je nastao ravnogorski pokret, iako su siromašna podacima i ne pokrivaju sva mesta. Ipak, do pojave novih istraživanja ostaju nezaobilazan putokaz koji nam dočarava svu složenost i dramatiku rata, opredeljivanja za jednu, od dve odnosno tri kasnije suprostavljene strane u građanskom, ratu iza koga su ostali krvavi tragovi.
Svako selo i seoska opština imalo je svoju istoriju nastajanja ravnogorskog pokreta. U motivisanosti za podizanje ustanka možda je najviše bilo emocija: osveta za poraz u aprilskom ratu, odbrana časti i dostojanstva srpskog oružja, precenjivanje sopstvenih snaga. Odlučni pojedinci nošeni osećanjem za slobodom, sledeći legende o otporu zavojevaču kao i još žive tradicije balkanskih i Prvog svetskog rata iz kojih je srpska vojska izašla kao slavni pobednik, odazvali su se pozivu da se uvrste u redove ravnogorskog pokreta. Ali to nisu bili jedini uzroci koji su ljude pokrenuli na ustanak. Ponekad je i lokalna logika bila dominantna: da se ne zaostane (ili, pak u inat) za “drugom kućom” (ili selom), da se pokaže hrabrost, da se krene, “pa šta bude”. U rat se išlo i da “ne padne sramota”, pomalo i zbog avanturizma, želje za hajdučijom i za pljačkom. Kad se jednom krenulo trebalo je, kako su mnogi govorili (posebno oni “obavešteni”) ići do kraja. Pomoć saveznika “samo što nije stigla”, Srbi se ne smeju ponovo “obrukati”. Relativno slab otpor nemačkih posadnih divizija i napuštanje pojedinih gradova pojačalo je u narodu osećanje vere u konačnu pobedu.
Poput osećanja koje zahvatilo narod tokom demonstracija 27. marta 1941. godine, i ustanak na leto iste godine po mnogo čemu bio je rezultat ponašanja uslovljenog duboko ukorenjenom kosovskom legednom, koja je nalagala odricanje od zemaljske racionalnosti i stremljenje ka idealima slobode, kroz žrtvovanje svih zemaljskih vrednosti. To je bila matrica po kojoj su živele mnoge generacije, pa i ona koja je podigla ustanak 1941. godine. Takvu vrstu osećaja, pozivanjem na tradicije, eksploatisale su obe ustaničke formacije.
Mobilizacionu bazu za četnički i partizanski pokret u celoj Srbiji, pa i u čačanskom kraju, predstavljalo je selo, gde je živelo preko 90% stanovnika. Selo nije samo davalo borce već ih je i materijalno izdržavalo, bilo je jedina prava baza za gerilski rat. Sve karakteristike srpskog sela, kako dobre tako i one loše prelamale su se kroz čitavo vreme rata. Kolektivni mentalitet sela (vremenom stečene navike) u mnogome je bio odlučujući. Često se pojedinac ponaša prema zapovesti iz kolektiviteta koja nije izražena a dopire iz podsvesti. Taj mentalitet diktira stavove, ukorenjuje predrasude, usmerava opredeljenja i kretanje društvenih tokova. Na drugoj strani većina ljudi nije svesna tih stalnosti. Po mnogo čemu ovakva razmišljanja i osećanja utiču na ponašanje ljudi u neredovnim ratnim prilikama, kada je opstanak materijalnih dobara pa i sam život pod neprekidnom pretnjom. Većina Srba, bez obzira da li je živela u selu ili gradu, imala je osećaj potištenosti posle okupacije, ali i snažnog nezadovoljstva zbog razaranja države. Neposredno nakon vojnog sloma kod ljudi su se raširila jednostavna i slična raspoloženja koja su se ispoljavala u protestima na dotadašnju državnu praksu, u nepokoravanju Nemcima, u osudi ustaških pokolja, u odbrani sopstvenog opstanka, zahtevu za odgovornošću krivaca i u svesti da je osnovni nacionalni zadatak stvaranje srpskog duhovnog jedinstva i srpske etničke jedinice po završetku rata. Zato su relativno brzo prihvatili Mihailovića, koji je oličavao ta opšta shvatanja. Nakon napada na Sovjetski Savez i komunisti su počeli aktivno da deluju na terenu, vršeći agresivnu propagandu. Oni su krenuli u organizovanje i podizanje ustanka po direktivi svoje centrale i preporuci Moskve, u vreme kada se ravnogorski pokret još organizovao i pravio svoju teritorijalnu strukturu. Komunisti nisu bili skloni nekoj naročitoj vojnoj doktrini, ali su zato bili veoma agresivni i fanatični. Vera u brzi kraj rata i svetsku revoluciju kod vodećih kadrova KPJ bila je skoro potpuna. Nova ideološka vojska koja je stvarana, samo je poremetila organizaciju ravnogoraca, navodeći ih ponekad na iznuđene i nepromišljene akcije i stihiju. Sve to stvaralo priličnu zbunjenost i podsticalo dobro ukorenjeno nepoverenje ljudi sa sela prema svim novotarijama, ali i pokoravanje onome ko je trenutno najjači, kao uslov biološkog opstanka. Najprihvatljivija je bila logika koja je obezbeđivala opstanak u kući i ratovanje u vidokrugu njive.
Naslanjajući se na logiku srpskog seljaka, ali i na procenu da će rat dugo trajati, pokret pukovnika Mihailovića najpre je pravio mobilizacione spiskove, vojnih obveznika koji su tako i dalje bili sa svojim porodicama i na imanju koje je trebalo obrađivati. U aktivne čete najpre su primani samo dobrovoljci. To je jedan od razloga zbog kojih je narod bio više vezan za ravnogorski pokret. Za razumevanje svih uzroka podizanja ustanka i priklanjanja jednoj od dve ustaničke formacije, treba naglasiti da je veliki broj zrelih ljudi zarobljen i odveden u Nemačku. NJihov broj sigurno premašuje 2.000 vojnika i oficira, a možda ih je bilo i 3.000. Svaka od ustaničkih formacija imala je velike probleme tokom celog rata da formira jedinicu koja bi brojala toliko boraca. Odsustvo odraslih muškaraca, zapravo vojno najsposobnijeg dela stanovništva, sigurno je snizilo borbenu vrednost prvih ustaničkih formacija kao i njihovu ozbiljnost i upotrebnu vrednost. U zarobljeništvo je otišao i veliki broj oficira, pa je i to uticalo na kvalitet vođenja rata i uspešnost akcija. Svi su se morali oslanjati na omladinu koja nije bila emocionalno ni ideološki izgrađena. Ponekad je snaga lokalnih uzora bila odlučujuća. Racionalno razmišljanje bilo je u drugom planu. Rat je doživljavan kao avantura i nesvakidašnja zabava odraslih u koju oni uključuju i omladinu, pa i decu, željnu dokazivanja i demonstracije odrastanja. Partizani su na taj način mobilisali velike broj omladine oba pola.
prvih četa u leto 1941. godine(CACAK)
Prvi vojni odredi četnika stvoreni su spontano. Kako je koji oficir dolazio na Ravnu Goru, tako je od Mihailovića dobijao ovlašćenja za rad na terenu, uz mogućnost da sam bira pomoćnike i stvara starešinski kadar. Prvi dani juna predstavljali su vreme kada sve veći broj oficira počinje da se priključuje Pokretu i da preduzima prve konkretne radnje na formiranju vojne strukture gerile.Teško je izvesti preciznu hronologiju. Tačku oslonca predstavlja 14. jun kada se Mihailović potpisuje kao komandant četničkih odreda. Mihailović je izdao i prvo načelno naređenje, odnosno Uput za izvršenje zadataka četničkih odreda Jugoslovenske vojske.
Pozivajući se na činjenicu da je Kraljevina Jugoslavija još u ratnom stanju sa Nemcima i njihovim saveznicima, pukovnik Mihailović je kao komandant gorskih štabova Jugoslovenske vojske, izdao naređenje za nastavak pružanja otpora, pozivajući se na položenu zakletvu vojnih obveznika. Naređenje je sadržalo plan da se odmah u svim selima, varošima i varoškim kvartovima formiraju čete od vojnih obveznika mlađih godišta od 20 do 30 godina. Planirano je da te čete u prvo vreme ne broje više od 30 do 40 obveznika. Svakoj četi trebalo je odrediti komandira bez obzira na raniji čin u vojsci, a četa bi nosila naziv po svom komandiru. Formiranje četa trebalo je da bude u najvećoj tajnosti, a snabdevanje oružjem i municijom na terenu. Obveznici čete imale su obavezu da ponesu hranu za tri dana, zbog pokreta i mogućnosti podizanja opšteg ustanka. Odelo narodno, a propisana je vojnička šajkača. Zadatak je ovih četa: krstarenje po okolini u patrolama ili atarom sela u cilju sprečavanja pljačke i nasilja nad građanstvom dotičnog mesta. Jačinom organizacije i pariranjem trebalo je da se onemogući delovanje razornim elementima, nikako sukobima. Sa Nemcima je trebalo takođe izbegavati sukobe, do granice koja je moguća. U slučaju nasilja i bezvlašća okupatora, građanstvo je trebalo zaštititi, a pljačkaše likvidirati brzo i kratko. Krstarenje je trebalo izvoditi u strogoj tajnosti bez alarmiranja i isticanja. Naložena je i stroga vojna disciplina. Pored četa vojnih obveznika mlađih godišta trebalo je stvoriti jedinice-čete od ljudi starijih godišta od 30 do 40 godina. Jačina ovih četa trebalo je da bude od 15 do 20 vojnika, a prema situaciji na terenu možda i više. Ove čete imale bi svog komandira i bile bi stalno na jednom mestu.Formiranje ovih četa vršiti iz ozbiljnih, poštenih i odvažnih obveznika.Zadatak ovih četa bi bio da u momentu opšteg ustanka preuzmu vlast u svoje ruke u njihovim mestima, ako je dotadašnja vlast pokolebana, ili u službi okupatora. Ove čete trebalo je da posednu važne vojne i državne objekte. Sa žandarmerijom je trebalo da se uhvati veza i instrumentalizuje njen rad. U slučaju da su prinuđeni da se bore sa Nemcima protiv komunista, trebalo ih je uvesti u svoje redove. Određeni su bili i oblasni i sreski komandanti, a svim aktivnim i rezervnim oficirima izdato je pismeno naređenje za izvršenje zadatka, bez izgovora na porodične i lične stvari.
Prvobitna mreža četničke organizacije obuhvatala je grupe za organizovanje otpora, sprovođenje građanske neposlušnosti, obaveštajnu i kontraobaveštajnu službu, vođenje propagandnog rata, formiranje i naoružavanje vojske i za vođenje gerilskog rata. U toj početnoj fazi postavljen je temelj kasnijoj vojnoj organizaciji. Ona je obuhvatala dve vrste formacija: operativne grupe (ilegalni, tzv. šumski odredi-trojke, čete, bataljoni; kasnije će osnovne jedinice biti brigade i korpusi) i rezervne jedinice, koje su obučavane u skladu sa mogućnostima, a trebalo je da se mobilišu u slučaju ustanka ili veće akcije. Podeljeni su u tri podgrupe, u zavisnosti od godina starosti:
1. Žeteoci obveznici (20 do 30 godina) udarne jedinice (u kasnijoj reorganizaciji tzv. Prve čete);
2. Sejači (30 do 40) godina oni koji su odslužili vojsku (kasnije Druge čete)-kontrola i čišćenje oslobođene teritorije;
3. Kopači (40 do 50 godina)-treći poziv ( kasnije Treće čete)-održavanje reda i bezbednosti po selima.
Tako je početkom juna, bilo zamišljeno (po teritorijalnom principu) formiranje 102 četnička odreda.
Potpunu rekonstrukciju svih događaja i ličnosti koje su oblikovale ravnogorski pokret, tokom leta 1941. godine u čačanskom kraju, nije moguće u potpunosti izvesti. Odsustvo dokumentacije o ovoj ranoj fazi stvaranja organizacije onemogućava potpunu pouzdanost podataka koji se oslanjaju samo na sećanja savremenika. Do sada sačuvana svedočansta dragocena su za opis atmosfere u kojoj je nastao ravnogorski pokret, iako su siromašna podacima i ne pokrivaju sva mesta. Ipak, do pojave novih istraživanja ostaju nezaobilazan putokaz koji nam dočarava svu složenost i dramatiku rata, opredeljivanja za jednu, od dve odnosno tri kasnije suprostavljene strane u građanskom, ratu iza koga su ostali krvavi tragovi.
Svako selo i seoska opština imalo je svoju istoriju nastajanja ravnogorskog pokreta. U motivisanosti za podizanje ustanka možda je najviše bilo emocija: osveta za poraz u aprilskom ratu, odbrana časti i dostojanstva srpskog oružja, precenjivanje sopstvenih snaga. Odlučni pojedinci nošeni osećanjem za slobodom, sledeći legende o otporu zavojevaču kao i još žive tradicije balkanskih i Prvog svetskog rata iz kojih je srpska vojska izašla kao slavni pobednik, odazvali su se pozivu da se uvrste u redove ravnogorskog pokreta. Ali to nisu bili jedini uzroci koji su ljude pokrenuli na ustanak. Ponekad je i lokalna logika bila dominantna: da se ne zaostane (ili, pak u inat) za “drugom kućom” (ili selom), da se pokaže hrabrost, da se krene, “pa šta bude”. U rat se išlo i da “ne padne sramota”, pomalo i zbog avanturizma, želje za hajdučijom i za pljačkom. Kad se jednom krenulo trebalo je, kako su mnogi govorili (posebno oni “obavešteni”) ići do kraja. Pomoć saveznika “samo što nije stigla”, Srbi se ne smeju ponovo “obrukati”. Relativno slab otpor nemačkih posadnih divizija i napuštanje pojedinih gradova pojačalo je u narodu osećanje vere u konačnu pobedu.
Poput osećanja koje zahvatilo narod tokom demonstracija 27. marta 1941. godine, i ustanak na leto iste godine po mnogo čemu bio je rezultat ponašanja uslovljenog duboko ukorenjenom kosovskom legednom, koja je nalagala odricanje od zemaljske racionalnosti i stremljenje ka idealima slobode, kroz žrtvovanje svih zemaljskih vrednosti. To je bila matrica po kojoj su živele mnoge generacije, pa i ona koja je podigla ustanak 1941. godine. Takvu vrstu osećaja, pozivanjem na tradicije, eksploatisale su obe ustaničke formacije.
Mobilizacionu bazu za četnički i partizanski pokret u celoj Srbiji, pa i u čačanskom kraju, predstavljalo je selo, gde je živelo preko 90% stanovnika. Selo nije samo davalo borce već ih je i materijalno izdržavalo, bilo je jedina prava baza za gerilski rat. Sve karakteristike srpskog sela, kako dobre tako i one loše prelamale su se kroz čitavo vreme rata. Kolektivni mentalitet sela (vremenom stečene navike) u mnogome je bio odlučujući. Često se pojedinac ponaša prema zapovesti iz kolektiviteta koja nije izražena a dopire iz podsvesti. Taj mentalitet diktira stavove, ukorenjuje predrasude, usmerava opredeljenja i kretanje društvenih tokova. Na drugoj strani većina ljudi nije svesna tih stalnosti. Po mnogo čemu ovakva razmišljanja i osećanja utiču na ponašanje ljudi u neredovnim ratnim prilikama, kada je opstanak materijalnih dobara pa i sam život pod neprekidnom pretnjom. Većina Srba, bez obzira da li je živela u selu ili gradu, imala je osećaj potištenosti posle okupacije, ali i snažnog nezadovoljstva zbog razaranja države. Neposredno nakon vojnog sloma kod ljudi su se raširila jednostavna i slična raspoloženja koja su se ispoljavala u protestima na dotadašnju državnu praksu, u nepokoravanju Nemcima, u osudi ustaških pokolja, u odbrani sopstvenog opstanka, zahtevu za odgovornošću krivaca i u svesti da je osnovni nacionalni zadatak stvaranje srpskog duhovnog jedinstva i srpske etničke jedinice po završetku rata. Zato su relativno brzo prihvatili Mihailovića, koji je oličavao ta opšta shvatanja. Nakon napada na Sovjetski Savez i komunisti su počeli aktivno da deluju na terenu, vršeći agresivnu propagandu. Oni su krenuli u organizovanje i podizanje ustanka po direktivi svoje centrale i preporuci Moskve, u vreme kada se ravnogorski pokret još organizovao i pravio svoju teritorijalnu strukturu. Komunisti nisu bili skloni nekoj naročitoj vojnoj doktrini, ali su zato bili veoma agresivni i fanatični. Vera u brzi kraj rata i svetsku revoluciju kod vodećih kadrova KPJ bila je skoro potpuna. Nova ideološka vojska koja je stvarana, samo je poremetila organizaciju ravnogoraca, navodeći ih ponekad na iznuđene i nepromišljene akcije i stihiju. Sve to stvaralo priličnu zbunjenost i podsticalo dobro ukorenjeno nepoverenje ljudi sa sela prema svim novotarijama, ali i pokoravanje onome ko je trenutno najjači, kao uslov biološkog opstanka. Najprihvatljivija je bila logika koja je obezbeđivala opstanak u kući i ratovanje u vidokrugu njive.
Naslanjajući se na logiku srpskog seljaka, ali i na procenu da će rat dugo trajati, pokret pukovnika Mihailovića najpre je pravio mobilizacione spiskove, vojnih obveznika koji su tako i dalje bili sa svojim porodicama i na imanju koje je trebalo obrađivati. U aktivne čete najpre su primani samo dobrovoljci. To je jedan od razloga zbog kojih je narod bio više vezan za ravnogorski pokret. Za razumevanje svih uzroka podizanja ustanka i priklanjanja jednoj od dve ustaničke formacije, treba naglasiti da je veliki broj zrelih ljudi zarobljen i odveden u Nemačku. NJihov broj sigurno premašuje 2.000 vojnika i oficira, a možda ih je bilo i 3.000. Svaka od ustaničkih formacija imala je velike probleme tokom celog rata da formira jedinicu koja bi brojala toliko boraca. Odsustvo odraslih muškaraca, zapravo vojno najsposobnijeg dela stanovništva, sigurno je snizilo borbenu vrednost prvih ustaničkih formacija kao i njihovu ozbiljnost i upotrebnu vrednost. U zarobljeništvo je otišao i veliki broj oficira, pa je i to uticalo na kvalitet vođenja rata i uspešnost akcija. Svi su se morali oslanjati na omladinu koja nije bila emocionalno ni ideološki izgrađena. Ponekad je snaga lokalnih uzora bila odlučujuća. Racionalno razmišljanje bilo je u drugom planu. Rat je doživljavan kao avantura i nesvakidašnja zabava odraslih u koju oni uključuju i omladinu, pa i decu, željnu dokazivanja i demonstracije odrastanja. Partizani su na taj način mobilisali velike broj omladine oba pola.
ој Романијо и та твоја Села...
________________________
________________________